Tambura

Tambura – kratka povijest

Tambura je trzalaèko glazbalo srodno leutu ili lutnji, ruskoj balalajci, ukrajinskoj banduri, talijanskoj mandolini, španjolskoj gitari i drugim glazbalima koja su se razvila u svijetu iz zajednièkih korijena u davnašnjoj Perziji, današnjem Iranu. Stari su Perzijanci još u 3.st. prije Krista svirali na glazbalu vrlo sliènom današnjoj tamburi. Naziv „tambura“ ili „tanpura“ koristi se i za glazbala na podruèju Indije koja kao i sitar, sarod i surbahar, izgledom i naèinom sviranja podsjeæaju na tamburu.

O pojavi tambure u našim krajevima nema dovoljno pouzdanih podataka pa i dalje traju domišljanja i prijepori o tom pitanju. Znanost æe svakako dokazati jesu li tamburu Hrvati donijeli o pasu, probijajuæi se na dugom putu iz Perzije (kako misle poklonici teorije o perzijskom podrijetlu Hrvata) ili su je donijeli Turci u Bosnu pa se zatim migracijama Šokaca i Bunjevaca u krajeve iznad Save proširila, kako misle drugi, u sve krajeve Hrvatske i dalje u Maðarsku, Austriju, Sloveniju….. Razmišljanja idu i dalje pa se ne iskluèuje moguænost da je tambura stigla do nas putovima svile koji je bio vrlo znaèajan za razvitak velikog dijela Europe i Azije.

No daljnja razglabanja o tom pitanju, važnom za našu kulturu, ostavit æemo znanstvenicima a mi æemo se držati èvrstih èinjenica. „Asirsku“ tamburu iz 3.st. prije Krista koja je pronaðena kao slika urezana u kamenu ne možemo dakako proglasiti „farkaševim“ braèem unatoè frapantnoj sliènosti jer se Milutin Farkaš rodio 23 stoljeæa kasnije, tek 1865. i još je 23 godine trebalo proæi do do objavljivanja njegove knjižice „Kratka uputa u tamburanje po kajdama“. Prethodili su mu vrijedni skupljaè i teoretik Franjo Kuhaè, talentirani glazbenik i skladatelj Pajo Kolariæ i drugi s kojima je tambura postala vertikalom puèke glazbene kulture u Hrvata.

Otada se to glazbalo, koje su prihvatili i Hrvati, rasijani po svijetu, razvijalo i usavršavalo prema glazbenim potrebama i navikama. Stariji se „farkašev“ sustav orkestralnog miziciranja dopunjavao i donekle mijenjao a sredinom 20.st. gotovo se posve povukao pred glasnijim i razvijenijim kvartnim tamburama E-A sustava ugaðanja. No teškoæe s notacijom tog sustava u kojemu temeljni tonalitet nosi 4 povisilice, doveo je do nastanka G-kvartnog ugoðaja s poveæanim brojem dionica i veæim ukupnim rasponom. To je pogodovalo koncertnom muziciranju i time su tamburaškom orkestru i zahtjevnije partiture, postale dostupne. Kvartni E-A sustav ostao je èvrsto u folklornoj glazbi, osobito onoj koja služi kao pratnja narodnim plesovima. Nemalo tamburaške glazbe snimljeno je u studiju Radio Zagreba i na 3-gl. kvintnim tamburama koje je još poèetkom XX st. orkestralno organizirao u Zagrebu Alfons Gutschy. Tambure „gutschy-jeva“ sustava sviraju se danas još u Gradišæu i u profesionalnom orkestru HRT. No i taj sustav praksa nije potvrdila u cjelosti pa je mijenjana bugarija, iz troglasne u èetveroglasnu, èelo i bas iz troglasnih kvintnih u èetveroglasne kvartne.

Raznolikosti u gradnji i ugaðanju tambure u Hrvatskoj govore tako o njezinoj velikoj popularnosti u našem narodu i predstavljaju veliko bogatstvo puèke glazbene kulture.

O tamburi – opæenito


Tambura se sastoji od tri djela trupa, vrata i glave.

Trup (rezonantna kutija) je šuplji dio tambure koja služi rezonanciji a time i pojaèanju preslabog zvuka kojeg stvara titranje žice. Osnovni je oblik trupa sve do sredine prošlog stoljeæa bio kruškoliki i dobivao se dubljenjem kladice. Danas se grade tambure pretežno gitarastog oblika a èak i najmanje od njih, bisernice, imaju sastavljanu a ne dubljenu rezonantnu kutiju. Razlozi su tome svakako u veæoj glasnoæi ali i brojnim moguænostima da se izborom drveta za gradnju više utjeèe na boju tona.

Vrat je uzak i dugaèak dio koji povezuje glavu sa trupom. S gornje, ravne strane, su poredane preèke (preènice, krsnice, pragovi) koje služe mijenjanju tonske visine kad se žice u titranju pritiskuju na njih.

Glava (èivijište) je nekada imala šiljatolik ukrasnik oblik koji se još može naæi kod nekih bisernica. No ipak je prevladao zaobljen pužoliki oblik. Na glavi mogu biti èivije za napinjanje žica utaknute izravno u drvo glave ili može imati stroj za navijanje.

O ORKESTRALNIM SUSTAVIMA UGAÐANJA TAMBURA

Ovdje æemo izložiti kratki pregled sustava ugaðanja tambura. Slike su postavljene onako kako bi to vidio tamburaš da okrene instrument prema sebi.

Samica


Samica je u Slavoniju došla vjerojatno sa Šokcima iz Bosne pa se kasnije proširila i u druge krajeve panonske ravnice (Baranja, južna Maðarska), na dio Bilogore, Kordun i Liku („kuterevka“, dangubica…) i dijelove zapadne Bosne. To malo seosko trzalaèko glazbalo skromne izradbe a vrlo živahno u rukama dobra sviraèa svakako je prethodilo svim sustavima koji su se razvili u nas. Dva para žica ugaðaju se u intervalu kvarte d 2 – a 1 ili prema potrebi pjevaèa u plesu (osobito ženskih glasova) i cijeli ton više, dakle e 2 – h 1 . Štimanje i preštimavanje s drvenim æivijama je brzo i jednostavno ako je samica uistinu sama u pratnji ili posve sama. Zanimljivom tehnikom sviranja razdvajanjem jednako ugoðenih žica prstima lijeve ruke, samièar s lakoæom postiže èetveroglasne akorde u živahnu kretanju, a razlièitim otkucavanjem teške i lake dobe desnom rukom, upotpunjava ritam koji potièe na življi ples. U novije vrijeme samica se èešæe ukljuèuje u tamburaški sastav pa se rad desne ruke pri sviranju izmijenio.

Dvoglasni kvintni sustav („farkašev“)

Mijo Majer, Slavko Šeper, Franjo Kuhaè i Milutin Farkaš (Križevci, 1865. – 1923.), podjednako su zaslužni za formiranje dvoglasnog sustava ugaðanja, no sustav je u praksi dobio ime po glavnom propagatoru M.Farkašu. U tom sustavu sve do 40-ih godina prošlog stoljeæa, na bisernicama i prvom braèu, sve su èetiri žice ugaðane jednako (unisono): bisernice d 2 a braè d 1.

Preèke su na jednoglasnim tamburama bile do tona g bile poredane u polutonovima, a od g na dalje dijatonski. Toènije na donjim žicama su iza g bili postavljeni tonovi G-dur ljestvice, dok su na gornjim žicama bili polutonovi.

Još prije II svj.rata i bisernice i prvi braè poèelo se ugaðati dvoglasno a pojavila se i treæa bisernica (naziv kontrašica pripao je sada njoj) pa je cijeli sustav ugaðanja dovršio svoj razvoj ovako:

Bisernica I – II ……………….d 1 – g 1
Bisernica III …………………….g 1 – c 1 ( s transponiranjem u F)
Braè I – II – III ………………..d 1 – g
èeloviæ …………………………… g – c (s transponiranjem u F )
Bugarija I …………………………..g 1 – d 1 – h
Bugarija II ………………………..d 1 – h – g
èelo …………………………………..d – G
Berde ………………………………..Gg – Dd

Tambure tog sustava lijepog i plemenitog tona pratila je i specifièna gradnja tih glazbala, no ubrzo nakon rata, poèele su se povlaèiti iz naše puèke glazbene prakse. Dinamiènijem vremenu i potrebama mladih sviraèa bolje je odgovarao E – A kvartni sustav prodornijeg zvuka, kraæih vratova pa time i veæe pokretljivosti.

Troglasni kvintni A sustav

Troglasni je kvintni sustav g – d – a nastao proširenjem dvoglasnog kvintnog za još jedan par žica i zamjetnih promjena u gradnji glazbala, debljini žica pa time i u glasnoæi i boji tona.

Bugarije su troglasne kao i u „farkaševu“ sustavu. U sastav tamburaškog orkestra Radio Zagreba (danas HRT) njegov je šef dirigent Vlado Mutak 60-ih godina unio èetveroglasno kvartno G-èelo,

3-gl. bugariju zamijenio 4-glasnom i 3-gl. bas zamijenio 4-glasnim G-basom (alternativno kontrabasom)

Èetveroglasni kvartni E – A sustav

Dugotrajno kolebanje i suprotstavljanje iskustava izmeðu kvintnog i kvartnog ugaðanja a napose oko broja žica i oblika standardne tambure i standardnog tamburaškog orkestra, traje i danas. Ipak, suvremena je praksa potvrdila kvartni sustav ugaðanja a opæenito je prihvaæen gitarasti oblik u braèeva i bugarije. Berde je oblikovano prema kontrabasu a èelo prema violonèelu ali se u nekim orkestrima rabi i èelo gitarastog oblika s jednakim ugaðanjem. Na oblik je bisernica u drugoj polovici prošlog stoljeæa snažno utjecao graditelj tambura iz Sente Bocan Lajoš èije su bisernice još iz faze ruène izradbe bile vrlo prodornog zvuka.

Èetveroglasni kvartni E-sustav razvio se iz troglasnog sustava poèetkom XX st. u e i u d štimu. Tambure su u e štimu glasnije što je posebno važno pri sviranju na otvorenom prostoru a u amaterskoj praksi pogodnije su za pratnju ženskog pjevanja u pokretu (ples). Notiranje u tom sustavu ugaðanja nije još uvijek dovršeno u svom razvoju pa ima dosta tamburaša majstorske tehnike koji ne èitaju note. U novije vrijeme u veæim sastavima i orkestrima pojavljuje se i treæa bisernica što u praksi znaèi i harmonijsko obogaæenje.

Èetveroglasni kvartni D – G sustav

Èetveroglasni kvartni D – G sustav u cjelini za jedan ton dublje ugoðen

Èetveroglasni kvartni G sustav

Èetveroglasni kvartni G sustav logièna je, i do danas zadnja karika u razvoju organiziranja tamburaškog orkestra. Nastao je iza II svj.rata na osnovama èetveroglasnog D – sustava. U taj sustav uvedene su dvije G-bisernice a dotašnja D-bisernica zadržana je u novom sustavu kao treæa. Zbog krajnje nepriliènog dotadanjeg notiranja vodeæeg glazbala kojem se najviša žica notirala ispod crtovlja, D-bisernica se sada transponira u G pa tako sviraèi èitaju jednako kao i sviraèi na G-bisernici. Jednako je uèinjeno i s 1. i 2. èeloviæem. Tako reformirani D – G sustav preimenovan je u G-sustav ugaðanja. Otada se proširio po velikom dijelu središnje Hrvatske i u Gradišæu. Isto ugaðanje primjenjuju i tamburaši Duquesne University Tamburitzans u Pittsburghu no bez transponiranja 3.bisernice i èeloviæa. U prošlosti su otpore transponiranju pružali više voditelji orkestara i poneki aranžeri nego li sami sviraèi koji su time dobili olakšanje u èitanju svojih dionica. Možemo pretpostaviti da æe i notiranje bugarije, koje je sada ispod crtovlja u najširoj praksi biti transponirano za oktavu više.


Dalje možete pogledati tambure koje sviramo mi i ostale kordofone srodne tamburi.

G-bisernica

D-bisernica

G-braè

Èelo – malo

Èelo

Bugarija

Berda

Comments are closed