Šokaèka rapsodija 11. svibnja 2006. u KD V. Lisinskoga

Šokadija – 160 tamburaša

Veliki projekt koji se 11. svibnja 2006 održao u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bio je sveèani koncert tamburaške glazbe. Orkestar koji je izvodio bio je formiran samo za tu priliku, proslavu 95 godišnjice Društva Šokadija. Sastavljen od najmanje 160 tamburaša, bio je to najveæi tamburaški orkestar u povijesti. Tamburaši su stigli iz cijele hrvatske i dijaspore i svakako su im se pridružili i profesionalci iz Tamburaškog orkestra HRT-a i ansambla Lado. Osim svih ti poznatih tamburaša, mješovitog zbora HRT-a i petorice dirigenata koji su sve to vodili (Siniša Leopold, Mihael Feriæ, Stjepan Fortuna, Božo Potoènik i Veljko Valentin Škorvaga) a sve to su uljepšale naše Trešnjevèanke dok su pjesmom pratile taj veliki orkestar.

Šokaèka rapsodijaŠokaèka rapsodijaŠokaèka rapsodijaŠokaèka rapsodijaŠokaèka rapsodija160 tamburašaŠokaèka rapsodijaŠokaèka rapsodija

95 GODINA „ŠOKADIJE“ – ZAGREB

KD. V. Lisinski, 11. svibnja 2006.

Sveèani koncert

Šokaèka rapsodija

U poèetku se javila samo ideja i želja. Nitko od nas nekolicine, pa ni Martin, nije bio siguran može li se ostvariti. Htjeli smo samo okupiti što više tamburaša. Poslije dva-tri sastanka, znali smo što želimo: 100 sviraèa na sceni. Uostalom, za više – rekoše – i nema mjesta na pozornici dvorane „Lisinski“.

Preskoèimo pripreme, one su uvijek iste: rastežu znanje i iskustva, snagu i raspoloživo vrijeme, spotièu se o probleme, skakuæu izmeðu mašte i realnosti, izmeðu želja i ogranièenja…

I došao je dan D. Dogaðanje je poèelo: sviraèi dolaze sa svih strana. S tamburama, notama, išèekivanjima, strahom, radošæu, nadama… Upoznavanja, prepoznavanja, raspored sjedenja, traženje mjesta i stolice. Uzbuðenje je raslo. Dirigentima je srce stalo: program je zahtjevan. Ma šta zahtjevan? Kažimo istinu – težak. Može li ovo heterogeno muzièko tijelo, ovaj ad hoc golemi orkestar koji je narastao na 160 sviraèa, izvesti ovaj ozbiljni, dvosatni program? Možda ni sami sviraèi nisu bili sigurni koliko uopæe znaju i je li to dovoljno dobro. Dirigenti još manje. Prvi puni forte u rezervnoj dvoranici za probe, bio je gust i snažan – pravi šok – i u tom je trenutku postalo je svima jasno kakav æe biti zvuk ovog mega-orkestra.

Probe, prvi dan.

Probe drugi dan.

I dogodio se treæi dan – najljepši dan u povijesti hrvatske tambure – 11. svibnja 2006.

Kad je publika poèela ulaziti u dvoranu našla je veæ na pozornici sliku iz snova kakva još nije bila viðena.

Sve što se moglo ušima i oèima ali i srcem primiti, izazivalo je suze na oèi. Nismo li ponovno otkrili onaj temelj na kome je izrasla naša svijest o vlastitoj samobitnosti, onu jednostavnu istinu tradicije u kojoj su sadržane poruke prošlosti, poruke koje vape za slogom i zajedništvom, pozivaju na sjedinjavanje svih snaga na putu u buduænost.

U ovom su projektu svi bez ostatka bili složni u želji da ga ostvare. I zato je ostvaren.

Izvedba programa koji je (bez pauze!) trajao puna dva sata, bila je fascinantna. I mladi i stariji, amateri i profesionalci, sviraèi razlièitih iskustava (najmanje orkestralnih), razlièite pismenosti i tehnièke spreme svirali su srcem. Zvuk je bio èarobno lijep: topao i mek ali na trenutke robustan i snažan.

Posebnu je draž dao i raznoliki program – od Mozarta, Gotovca, Verdija do Tuce i domaæe tradicije…… Mnogima postalo jasno da se tamburom može doprijeti do onih sfera glazbe koje se pretvaraju u plemenitu poruku humanosti, ljepote i iskustva.

Izmeðu velikog broja mladih a i starijih tamburaša, organizator se sa svojim struènim timom odluèio ovog puta na sviraèe E-A kvartnog sustava. Barem još toliko sviraèa muzicira i na drugim tamburaškim sustavima ugaðanja koje je vrijeme i nataloženo iskustvo stvorilo u hrvatskoj puèkoj glazbenoj kulturi i što, sve zajedno, u razlièitostima glazbenih tradicijskih korijena, predstavlja veliko nacionalno kulturno bogatstvo.

Nije bilo estradnih zvijezda. I nisu nimalo nedostajale. Pjevali su tamburaši – èujete li – sjajno! Pjevale su radosne i lijepe „Trešnjevèanke“ – sjajno, pjevao je profesionalni zbor HRT – sjajno. Bila je to neponovljiva sveèanost za sve u dvorani. Ponovila nam se – bar jednom u godini.

*

Ansambl „Šokadija“ koji u Zagrebu djeluje veæ 95 godina proslavio je tako i svoj visoki jubilej i uputio veseli signal svima kojima je pjesma i tambura na srcu – da se približava njihova stota !

 

Božo Potoènik

 

sa HRT-a

"ŠOKAÈKA RAPSODIJA" U DVORANI LISINSKI

12. svibnja – Oko 160 tamburaša sudjelovalo je na koncertu "Šokaèka rapsodija" u Koncertnoj dvorani Lisinski. Tim je koncertom Društvo za promicanje hrvatske kulturne baštine Šokadija Zagreb proslavilo 95. godišnjicu.Sviraèima iz raznih slavonskih gradova, ali i iz Otoèca, Zagreba te Pittsburga, pridružili su se Mješoviti zbor HRT-a i ženska vokalna skupina "Trešnjevèanke". U tamburaškim aranžmanima izvedene su skladbe od Mozarta do Škore.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Vladimir Šeks, pokrovitelj te godišnjice, èestitao je Društvu na "ustrajnom njegovanju i promicanju šokaèke pjesme, obièaja i kulturne baštine" te na èuvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Još linkova:

Društvo Šokadija

Hrvatski folklor

Križevci Info

Glas Slavonije

Jutarnji List

Comments are closed